Klimatsko-energetski paket 2020 predstavlja set obavezujućeg zakonodavstva koje ima za cilj da osigura da Evropska unija dostigne svoje ambiciozne ciljeve u oblasti klime i energije za 2020. godinu.

Ciljevii, poznati kao „20-20-20“, postavljaju tri ključna cilja za EU do 2020. godine:

  • Smanjenje emisija gasova sa efektom staklene bašte za 20% u odnosu na nivo iz 1990. godine;
  • Povećanje udela potrošnje energije iz obnovljivih izvora na 20%;
  • Povećanje energetske efikasnosti za 20%.

Ciljevi 20-20-20 predstavljaju integrisan pristup politici klime i energije koja ima za cilj borbu protiv klimatskih promena, povećanje energetske bezbednosti EU i jačanje njene konkurentnosti. Pomenute ciljeve postavili su lideri EU u martu 2007. godine, kada su se obavezali da učine da Evropa postane visoko energetski efikasna ekonomija sa niskim emisijama ugljenika, a usvojeni su kroz klimatsko-energetski paket 2009. godine. EU takođe nudi da poveća svoje smanjenje emisija na 30% do 2020. godine ukoliko se ostale ključne privrede takođe obavežu da preuzmu pravedan deo napora u smanjenju globalnih emisija.

Klimatsko-energetski paket sastoji se od četiri komplementarna zakonodavna akta:

Reforma sistema trgovine emisijama (EU ETS)

Sistem EU ETS  je ključni instrument za smanjenje emisija gasova sa efektom staklene bašte na isplativ način. Klimatsko-energetski paket uključuje sveobuhvatnu reviziju i jačanje zakonodavstva koje leži u osnovi sistema EU ETS, odnosno Direktive o trgovini emisijama. Glavne izmene uključuju uvođenje jedinstvenog ograničenja emisionih jedinica na nivou EU umesto ranijih nacionalnih ograničenja. Ta granica će se svake godine smanjivati tako da do 2020. emisije budu 21% ispod nivoa iz 2005. godine.

Nacionalne ciljne vrednosti za emisije koje ne potpadaju pod EU ETS

U okviru takozvane Odluke o zajedničkim naporima, države članice su preuzele obavezujuće godišnje ciljeve smanjenja svojih emisija gasova sa efektom staklene bašte iz sektora koji nisu obuhvaćeni sistemom EU ETS, kao što su sektori zgradarstva, poljoprivrede, otpada i transporta – što predstavlja oko 60% ukupnih emisija u EU.

Nacionalne ciljevi kreću se od 20% smanjenja emisija u najbogatijim državama članicama do 20% povećanja emisija u najmanje bogatim državama članicama. Države članice su obavezne da dostavljaju godišnje izveštaje o svojim emisijama u skladu sa EU monitoring mehanizmom.

Nacionalne ciljevi za obnovljive izvore energije

Po Direktivi o obnovljivim izvorima energije, države članice su preuzele obavezujuće nacionalne ciljeve za povećanje udela obnovljivih izvora energije u svojoj potrošnji energije do 2020. godine. Nacionalni ciljevi koji se kreću od 10-49% će omogućiti da EU u celini dostigne svoje ciljeve za obnovljive izvore energije do 2020. Osim toga, ovi ciljevi će takođe doprineti smanjenju emisija gasova sa efektom staklene bašte i smanjenju zavisnosti EU od energije iz uvoza.

Hvatanje i skladištenje ugljenika

Četvrti element klimatsko-energetskog paketa je direktiva koja stvara pravni okvir za ekološki bezbednu primenu tehnologija za hvatanje i skladištenje ugljenika, što podrazumeva hvatanje ugljen-dioksida koji se ispušta iz industrijskih procesa i skladištenje u podzemne geološke formacije gde ne doprinosi globalnom zagrevanju.

Klimatsko-energetski paket se ne bavi direktno ciljevima za energetsku efikasnost. Taj cilj se ostvaruje kroz Plan iz 2011. za energetsku efikasnost (Energy Efficiency Plan), koji obuhvata set mera koje imaju za cilj da kreiraju značajne prednosti za domaćinstva, poslovne subjekte i javne organe.

Koji su klimatski i energetski ciljevi EU do 2030. godine? Pročitajte više o novim ciljevima za narednu dekadu.